Radna terapija i nagrada

Naši prvi plodovi koje ove godine nisu pojeli domoroci naše okućnice — jeleni i ostala lokalna šumska ekipa.

Nisu jer smo ih posadili doslovno ispod ulaznih vrata kuće.

Krumpiri.

Trostruka radna terapija:

• sadnja - organizacija

• zalijevanje - kontinuitet

• branje - uspjeh i

• ručak - nagrada.

Danas smo odradili zadnje dvije.

Kad Arian vadi krumpir iz zemlje — to nije aktivnost.

To je orijentacija u prostoru, samopouzdanje i radna organizacija u stvarnom vremenu.

A onda je dodao i jabuku.

Onu koju sam ja davno zaboravila, a koja se dva mjeseca sunčala i polako dozrijevala iza kuće — jedna od rijetkih koja je preživjela “noćna odvođenja”.

Bilo ih je malo i sve su nestale preko noći.

To što je uzeo baš tu jabuku i stavio je u košaru nije “ukras”.

To je procjena situacije, praćenje onoga što radimo i korekcija moje pogreške:

ako beremo plodove — onda i jabuka spada unutra.

To se ne vidi na papiru, ali tu počinje samostalnost.

Sve je to radna terapija — samo bez stolica, fotelja i uputa.

Tri dana u vrtu naprave ono što tri mjeseca papira ne mogu:

promjenu ritma.

Pomak fokusa sa ekrana na zadatak.

Svrhu.

Jer kad drži košaru koja je teška — tijelo se organizira, a posebno kada drugom balansira mobitel pokušavajući vratiti pjesmu na točno određenu nanosekundu.

Kad osjeti miris zemlje — mozak se budi.

Kad što izvuče iz zemlje postane omiljeni ručak — dobije povratnu informaciju koju ekrani ne mogu dati.

Uzgred budi rečeno i naše mačke vole ono što izvuku iz zemlje, samo one su fokusirane na mesne proizvode (krtice, voluhaonorice...)

Tako su stekle naklonost susjeda koji imaju vrtove.

Gradimo život u zajednici, ne pored.

Zato nastavljamo ovim putem.

Ne kao projekt.

Nego kao način života.

Sljedeći korak: začinska gorska morska sol — kopriva & divlji češnjak.

Zašto?

Jer kad nešto beremo, sušimo i pakiramo zajedno — to stvara odgovornost, strukturu, red, fokus, i ono najvažnije:

osjećaj da pripada i da doprinosi.

Smisao prije forme.

Uvijek.