Čekali smo dvije godine da otkrijemo stazu kuda hodamo i kuda se kotrlja kariola s drvima. Arian je prevezao oko 15 metara drva dok nam se konačno nije ukazalo - blato. Jupi. Složili smo protukliznu stazu od starih crijepova. Bila sam ponosna. Ravna, funkcionalna, testirana kariolom. Top. Čak smo i gumu napuhali - susjedi, zapravo, ali to je rad sa zajednicom. Oni su odavno shvatili da tu žive sin i majka zvana nemajka od milja… i neke svoje djece. Sve je izgledalo odlično… d

Nakon teškog tjedna konačno zelena zen zona i operacija "srce od krumpira"...

Kada se drva cijepaju da bi se kasnije grijala kuća — to nije “vježba”. To je doprinos. Arian to zna, i zato radi s voljom. Regulacija tenzije, fokus, ritam, osmijeh kad nešto ispadne krivo — sve je tu. Tri dana su bila dovoljna da vidimo prve promjene koje nikakav formular ne može predvidjeti. Ne preskače vijaču, ali nakon dva udarca cjepanice u cjevanicu — skače k'o zeko. I što je najzanimljivije — fokus više nije na ekranu mobitela koji stoji sa strane. Učinkovita radna te

Naš svakodnevni život Jedan običan dobar dan kod nas znači dvije kariole drva — iscijepane i složene. Arian vozi i cijepa. Guma je šuplja, pa ide teže nego što bi trebalo. Ali, on to ne zna ili ne prigovara. Ja to smatram samo još jednim utegom na benču. Gospođa Jučersišlasaštikli slaže tri puta. Prvi put – traljavo i brzopleto. "Neće…" Hoće. Sruši se malo — taman da Arian dobije blaži tantrum. Drugi put – još gore, ali sad mu je to urnebesno smiješno. Benč za benč. Treći pu

Kad je naš život počeo ozbiljno glitchati jedino rješenje bio je reset - na prirodne postavke...

Senzorna soba na kotačima izgleda - ovako...

Gdje kopriva raste tu je granica...

Naši prvi radovi na dnevnom održavanju okućnice...