top of page
Pretraživanje

Zlatni rez

  • Writer: Nataša Vrhovnik
    Nataša Vrhovnik
  • 1. ruj
  • 2 min čitanja

Nismo čekali još jedan kraj – kraj školovanja, kraj rutine.

Kažu da je svaki početak težak. Kažu i da je kraj težak. Kažu…

Znači li to da sve između ide glatko? I ne baš.

Teško je odlučiti se. Teško se pokrenuti. Teško se baciti u nešto - neizvjesno.

Ali... što se stvarno može dogoditi?

U najgorem slučaju – napravim korak natrag. Lakše je nego glavom kroz zid naprijed.


Način na koji se sve posložilo bio je okrutan. Ali bilo mi je kristalno jasno:

Bio je to zlatni rez. Mog, ali i Arianovog života. Doslovno i preneseno.


Zavrtjela sam kotač vremena. Ostavili smo naš lagodan život. Ne luksuzan — lagodan. Arian: s tri ekrana, od stolice do kreveta pa natrag.

Dijete koje je prošlo logopede, psihologe, razne aktivnosti…

I u međuvremenu postalo – momak. Osamnaest godina. Sto dvadeset i pet kilograma.

Bez društva. Nezainteresiran za bilo što osim preslagivanja YouTube kanala — po redu i redoslijedu, onako kako on smatra da treba biti.


Ja? Imala sam svoje “strojeve”.

Stroj za rublje, stroj za posuđe, i usisavač koji sam šeta po kući. I to je bila zadnja kap.

Kap koja je prelila moju čašu.

Jer — metla je zakon. Deset minuta da pometem stan.

Moj usisavač? On je radio to za mene.

Ali meni je nakon toga trebalo trideset – četrdeset minuta da očistim usisavač

?

Rastavi. Očisti filter. Očisti četku. Očisti one brčiće sa strane. Izvuci dlake. Pobriši. Sastavi.


Postavila sam si pitanje: Jesam li luda?

Istina je — on, moj robotski asistent, govorio je deset jezika. Možda i više. Ja – nikad neću. Ipak , to nije dovoljan razlog da trošim vrijeme na glađenje - usisavača.

Odavno mi je bilo jasno da živimo trunemo. I Arian i ja.

Zaključak je bio jednostavan.

Postati ćemo putnici kroz vrijeme.

Odabrala sam šezdesete, XX stoljeće.

I prostor. Selo - u gorju.

Idemo cijepati drva — ako ne želimo da nam se stražnjica smrzne.

Idemo kositi travu — pa slušati kako raste….

Da bi se uopće pokrenuli, morala sam nam nametnuti nešto što ima svrhu.

Za korak naprijed trebalo je uzeti zalet, pedeset godina unatrag.





 
 
 

Komentari


Često nas pitaju:
ZAŠTO STE POKRENULIZAKLADU?
Jer smo željeli više od pukog preživljavanja – željeli smo pravi život,pravi dom i osjećaj zajedništva. Počeli smo s malim: jedna kuća, jedna obitelj. Sada ta vrata otvaramo i drugima.. Vjerujemo da zajednički trud stvara stvarne promjene.
JE LI TO VAŠA OBITELJSKA KUĆA ILI NEŠTO VIŠE?
Započelo je kao obiteljski dom. Sada postaje puno više. Zajednički prostor – za život, rad, stvaranje i pripadnost.
ŠTO PLANIRATE RADITI?
Obnavljamo kuću korak po korak: krov, zidovi, voda, grijanje, alati, vrt... sve stvarno. Arian sudjeluje u svemu. Dugoročno planiramo: mini pizzeriju kao inkluzivni projekt, prostor za boravak i radionice, model zajedničkog stanovanja s podrškom.
KAKO MOGU POMOĆI?
Na mnogo načina.Ako ste:majstor, arhitekt, vrtlar, kuhar, informatičar...volonter s malo vremena i voljedonator (alatom, građom, idejom ili financijski)prijatelj koji razumije i širi dalje.
KAKO SE KORISTE DONACIJE?
Namjenski i transparentno. Izvješćaobjavljujemo na web stranici.Trenutno za osnovne popravke (krov, voda, grijanje).Uskoro: radionice, oprema, aktivnosti u zajednici...
GDJE SE NALAZITE?
U Gorskom kotaru, u općini Brod Moravice. Idilična dolina, livadeokružene šumom - 100 nijansi zelene.
MOGU LI DOĆI POMOĆI NA TERENU?
Naravno. Po dogovoru jer zbog klime, radovi su uglavnom ljeti.
KAKO MOGU POMOĆI – AKO NISAM IZ GORSKOG KOTARA?
Donacijom, idejom, dijeljenjem naše priče, povezivanjem s nekim tko može i želi pomoći.Male stvari znače puno.
ŠTO VAM TRENUTNO NAJVIŠE TREBA?
Vrijedne ruke, podrška u prilagodbama kuće, kontakti, materijal za izolaciju, alat… i vjera da možemo.
MOGU LI VIDJETI VIŠE?
Da. Na FB, Instagramu, mailom, porukom... Otvoreni smo za sva pitanja i dijalog.
RADITE LI S INSTITUCIJAMA?
Po potrebi. Mnogo smo naučili od njih– i naišli na neke prepreke.

Zato smo stvorili temelj: izgraditi nešto trajno, na naš način.

bottom of page